Frankopanski kaštel
Frankopanski je kaštel jedan od najvećih povijesnih svjedočanstava naseljenosti Krka. S mirnog, prostranog trga Kamplin danas se kreće u obilazak kaštela: autentičnih kamenih prolaza starih devet stotina godina, koji su djelomično obnovljeni i pretvoreni u izložbene prostore, a djelomično prepušteni uslojavanju koje je svako vrijeme i svaka generacija upisivala u nj. Danas se cijelo zdanje može razgledati šetajući po zidinama, obilazeći katove triju kula i promatrajući prostranu unutrašnjost kaštela.
Frankopanski je kaštel dugotrajno gradila krčka plemićka obitelj Frankopani, između 12. i 15. stoljeća, sa svrhom obrane grada, da bi se unutar njegovih zidina mogli skloniti i vojnici i građani u slučaju napada.
Kvadratna kula ili Sudnica
Kvadratna kula najstariji je dio kaštela. Pretpostavlja se da je izgrađena samostalno, u funkciji zvonika katedrale, budući da krčka katedrala nije imala drugog zvonika. S ove su se kule, osim crkvenih zvona, čula i zvona za uzbunu kad bi grad bio u opasnosti. Dokaz o godini izgradnje jest luneta koja je pronađena iznad vrata kvadratne kule, a na kojoj stoji natpis:
„Ovo je djelo čitave zajednice godine Gospodnje 1191. U vrijeme Ivana biskupa krčkog i Bartola i Vida kneževa krčkih ovo je djelo započeto“. Ova se luneta može vidjeti i danas pri obilasku kaštela.
U slojevima zidova kvadratne kule pronađene su freske, tako da je moguće i da je cijela kula služila za liturgijska ili druga slavlja, a izvjesno je da je kula kasnije imala funkciju sudnice.
Ovu kulu možemo prepoznati i na najstarijoj sačuvanoj slici grada Krka, onoj slikara Girolama da Santa Crocea, na kojoj sv. Kvirin drži grad Krk. Slika je nastala oko 1530. godine, a danas se može pogledati u franjevačkoj crkvi na Košljunu.
Putnik namjernik danas ulazeći u kvadratnu kulu započinje obilazak kaštela. U prizemlju je izložen najstariji spomenik na kojem se spominje ime grada Krka, iz 4. stoljeća, a na prvom se katu može proučiti i rodoslovlje Frankopana, te razgledati lutke u odjeći iz frankopanskog doba.
Okrugla ili Venecijanska kula
Ova je kula nazvana Venecijanskom kulom jer je obnavljana u doba mletačke vlasti, koja je svoj potpis na njoj ostavila u obliku naknadno uzidane ploče s lavom sv. Marka, s uklesanim natpisom Aureae Venetorum libertati (Svetoj venecijanskoj slobodi), 1500. godine. Ta se ploča i danas vidi s vanjske strane kule.
Iz unutrašnjosti ove kule možemo raspoznati impozantna vrata koja su danas zazidana, a u vrijeme izgradnje imala su rešetku. Možemo razgledati i topovske niše, koje su okrenute prema gradu, a to se, prema primjeru iz Dubrovnika, tumači venecijanskim običajem da se osiguravaju od svojih vazala. Danas je u prizemlju okrugle kule postavljena izložba koja nudi kulturno-povijesni pregled nastanka grada Krka, od dobra Liburna do danas. Penjući se na drugi kat okrugle kule izlazimo u obilazak cijelog kaštela po zidinama s kojih se pruža pogled na sve četiri strane svijeta.
Zidine kaštela
Na sjeverozapadu kaštela umjesto četvrte ugaone kule, uz tri postojeće, pronalazimo tzv. „mašikul“, stražarsko mjesto, koje je bilo natkriveno i ograđeno, ali nije bilo prava kula. Ovo je argument pretpostavci da je cijeli kaštel izgrađen tako da su zidine nadograđene na dvije zatečene, starije kule (kvadratna i austrijska)i iskorištene kao ugaone točke, koristeći njihov pogodan položaj prema moru i gradu.
Kamene konzole koje pronalazimo duž cijelih zidina svjedoče da su se i zidine i kule koristile za ophodnju, pomoću drvenih greda ali i kamene i ciglene građe. Na južnim zidinama vidimo otvore puškarnica koje su imale i poklopce za zaštitu strijelaca.
Unutrašnjost kaštela je nenatkriveni veliki prostor u kojem su se sklanjali vojnici, ali i građani u vrijeme opasnosti. Šterna – spremnik za vodu, je osiguravala pitku vodu, a dva izlaza, s južne i zapadne strane, služila su za opskrbu.
U otvorima u sjevernim zidinama, topovskim nišama, danas su izloženi eksponati: u jednom mjera za žito (koja je služila i za prodaju i za oporezivanje), a u drugom najstariji rimski zapis na Krku, koji govori o proširenju zidina, te tako svjedoči o postojanju grada 50.-30. g. pr. Kr.
U udubinama na južnim zidinama izloženi su cipusi, liburnijski nadgrobni spomenici.
Kako je Frankopanski kaštel spretno uklopljen u rimske gradske zidine, i u današnjosti izaziva divljenje povjesničara. Na istočnoj je strani vidljiv izlaz na stare zidine, a praktično su iskorištene i starije kule da bi se utvrdilo ovo obrambeno i vojno zdanje.
Danas je Frankopanski kaštel u gradu Krku jedan od najvažnijih spomenika obitelji Frankopan, jedne od najmoćnijih obitelji u povijesti Hrvatske između 12. i 17. stoljeća, vrijedan izvor za tumačenje vojne i urbane povijesti grada, ali i čarobno mjesto za posjetitelje koji traže kako se i zašto se dogodilo to da smo postali ovakvi kakvi jesmo i kakvi možemo biti…
Liburnski Cipus
Ovi cilindrični objekti sa kalotastim završetkom predstavljaju nadgrobne spomenike, grobne oznake, vremenski vezane za prva stoljeća rimske prevlasti na istočnoj obali Jadrana, u vremenu kada je grad Krk nosio ime Curicum. Ove jednostavne monolitne strukture zapravo predstavljaju unikum u cijelom antičkom svijetu čija rasprostranjenost ne prelazi granice područja nastanjenog prapovijesnom zajednicom Liburna koji su nastanjivali područje od rijeke Raše u Istri do rijeke Krke na dalmatinskom području. Iako je geneza cipusa još uvijek upitna, najvjerodostojnija teorija donosi njihovu vezu sa liburnskim prapovijesnim tumulima. Tumuli su naime predstavljali oblik grobne «arhitekture» rasprostranjen ne samo kod Liburna već i kod mnogih drugih prapovijesnih zajednica Europe i Male Azije gdje se iznad groba podizao kameni ili zemljani humak kao oznaka samog ukopa. Još se i danas u maslinicima uz cestu koja iz Krka vodi prema Puntu može uočiti pokoji trag ovakvih kamenih humaka, posljednjeg počivališta starih prastanovnika krčke stare jezgre. Gledajući po obliku ali i samoj funkciji, cipuse možemo ustvari definirati kao romaniziranu verziju grobnih humaka pretočenu u jednostavan monolitni kamen. Iako se oblikom odvajaju od standardnih antičkih nadgrobnih spomenika, kao npr. stela, njihove razlike tu prestaju budući da kao i stele služe kao grobne oznake i kao takve donose osnovne informacije o pokojniku. To su ukratko ime i dob pokojnika, ime dedikanta koji postavlja spomenik sve popraćeno raznim posmrtnim formulama.
Pojedini cipusi odlikuju se konkavnim udubljenjem u svojoj bazi te je moguće pretpostaviti da su u toj udubini počivali incinerirani ostaci pokojnika.
Oblikom, veličinom i načinom obrade moguće je razlučiti tri osnovna tipa liburnskih cipusa koje se poklapaju sa tri zone njihove rasprostranjenosti. To su područje antičkog grada Asserije, područje grada Zadra i njegove okolice i na kraju otoka Krka. Upravo su prema tim područjima njihove najveće koncentracije oni dobili tipološko ime kao asserijatska, zadarska i krčka skupina cipusa.
Asserijatska skupina cipusa najbronija je u ovoj grupi. Osnovne odlike ove skupine su prvenstveno njihova izrazita monumentalnost. Svi su cipusi monolitni, veoma brižno isklesani i s izuzetnm smislom za proporcije i ornamentiku. Najčešće su ukrašeni astragalom, pletenicom, tordiranom profilacijom, akantovim listom ili nekom drugom biljnom ornamentikom. Ukrašenost kalotnog dijela sa skvamama neizostavna je odlika ove skupine.
Zadarska skupina cipusa razlikuje se od asserijatskih prvenstveno po veličini, budući da su puno manji. Natpisno polje na trupu im je gotovo po pravilu oivičeno festonima, dok se kalota poput aserijatskih ukrašavala skvamama ali ipak njihova pojava u ovom slučaju ne predstavljaju strogo pravilo.
Cipusi nađeni na otoku Krku, ukrasom su najjednostavnija grupa čiju dekoraciju predstavlja tek profilacija koja odvaja trup od baze i od kalote kao i profilirano natpisno polje.
Na otoku Krku pronađeno je sveukupno 10 cipusa. Njihov pronalazak nikad nije bio in situ već su bili reupotrebljeni kroz stoljeća izvan sepulkralne namjene, većinom u građevinske svrhe. Gdje su se izvorno nalazili ovi cipusi nikad nećemo znati, međutim pronalazak antičke nekropole kraj vile Šinigoj i ispod gradske općine zapadno od stare gradske jezgre nalaže pretpostavku njihovog originalnog položaja.
Ova pet predstavljena cipusa vremenski se mogu datirati u 1. i 2. stoljeće naše ere.
Početna posmrtna formula D(is) M(anibus), odnosno posveta bogovima Manima, božanstvima zaduženim za duše umrlih, odnosno božanskim dušama, vremenski stavlja ove cipuse od Augustove vladavine nadalje kada se ova formula počinje upotrebljavati.
Posmrtni se natpisi javljaju kod 3 primjera dok su dva atekstualni. Nedostatak posmrtnog teksta moguće je protumačiti kao tek proizveden spomenik koji nije još bio u orginalnoj funkciji ili pak kao kenotaf kao npr. nestalom pomorcu.
D(is) m(anibus) OPPIAE
L(uci) F(iliae) PROCLAE
AVRELIA P(ubli) F(ilia)
MAXIMA MATRI
PIENTISSIMAE
V(iva) F(ecit)
Božanskim dušama. Vrlo pobožnoj Prokli, Lucijevoj kćeri, Aurelija Maxima, Publijeva kći, za života podigla.
D(is) M(anibus)
L(ucio) FONTEIO
EUTYCHET(o)
PATRI SEXTI
LIANUS FIL(ius)
CVM FRAT
RIB(us) SVIS PO
SVIT
Božanskim dušama. Luciju Fonteiu Eutychetu, ocu, sin Sextilian sa svojom braćom postavi.
///////////////////
NIAE
//////////////
FVSCAE
Fuski